Sedim na terasi i razmišljam koliko me obaveza čeka u Beogradu, spremanje ispita, projekti na blogu, nošenje telefona u servis.. Mislim se koliko bi bilo lepo živeti u ovom balonu gde mi je najveća briga zaštita od sunca ili šta ručati giros, ili pastu? Zaključak je uvek isti, moram da dovedem život u red po povratku! Misliću o tome kad stignem u Beograd, a sada ću sa vama podeliti mali fotodnevnik kroz Stavros.

Obično devojke/momci mog uzrasta mrze porodična putovanja, ali ja ih obožavam. Imate 12 dana da radite šta god poželite, da spavate do 12, budete budni celu noć bez obaveza koje vas čekaju sutradan, da jedete i ne brojite kalorije! Da se sunčate, kupate bez ikakvih ograničenja, brige i forsiranja. Mislim da nijedan odmor ne može da se poredi kao onaj sa porodicom. To je vreme samo za vas!

Naše tradicionalno porodično mesto jeste mali gradić Stavros koji se nalazi nekih 70km od Soluna. Svake godine dolazimo ovde. Nezavisno od dogovora sa društvom, početak Avgusta je rezervisan za Stavros. Ove godine nam je falio brat, ali je ženska ekipa bila na okupu. Stavros je poznat kao porodično mesto i mesto za parove. Mirno i opušteno, najveći domet izlaska koji ćete ovde imati, jeste šetnja sa roditeljima uz sladoled ili neki kolač. Ako ste u prolazu, obavezno svratite u neku pekaru ili poslastičarnicu na kolače! Mislim da veći izbor kolača i uopšte slatkiša skoro nisam videla. Slatki greh je na svakom ćošku! Ako ste kafoholičar, obezbedite se njihovom Nes ili Jacobs kafom, mnogo su bolje od naših.

Ove godine me je oduševila njihova pijaca! Četvrtak je pijačni dan, kada se jedna ulica zatvori i tu prodavci izlažu svoje proizvode. Preko sveže ribe, kolača, odeće, cveća do maslinki! Vlada jako slatka atmosfera, prodavci se nadvikavaju ko prodaje svežiju ribu ili jeftinije voće. Pored slatkiša, ulovila sam divan kombinezon i malu tašnu!

Porodični odmor je za mene ono vreme kada sam deset dana bez šminke, kada se ne spremam previše, kada ne vodim računa kako sam se obukla. Živim u svom balonu i punim baterije za sve što predstoji. Kada ne mislim o problemima, već se satima izležavam na ležaljci i razmišljam o smislu života. Ili se igram sa sestrama i ponašam se kao da mi je 12 godina, a ne 22. Kada me je briga ako imam koji kilogram viška i šta će ko da kaže. Kada napokon imam vremena da pročitam dobru knjigu. Kada sam isključena od ostatka sveta jer mi je telefon crko već prvi dan i ne potresam se previše. Osećaj je kao da su sve obaveze stavljene na stand by, a ja iz prikrajka posmatram šta se dešava.
Da li volite porodična putovanja? Gde pronalazite svoju oazu mira?